prof_Poljak_kvadrat.jpg

Željko P.

Profesor otorinolaringolog, putopisac, urednik postupak: operacija mrene - premium IOL
Natrag

"A zašto onda već jednom ne počnete s operacijom?" upitam nestrpljivo. "Operacija je gotova, možete ustati sa stola."

Doktor ide na operaciju oka!

Pacijenti misle da doktori pucaju od zdravlja, a istina je suprotna – liječnik živi kraće od prosjeka. Malena anegdota iz ambulante!
Pacijent kuca na vrata i pita me:

  • Trebam vašeg kolegu tog i tog.
  • Nema ga, bolestan je  - odgovorim.
  • Kako, zar doktor može biti bolestan?
  • Odat ću vam jednu tajnu, znam jednog doktora koji je čak i umro.

E, tu smo! Ja doktor moram na operaciju. Promijenit će se uloge i sada ću ja biti pacijent.
Ima nas svakakvih doktora, čak ih ima koji se boje krvi. Oni se dijele na dvije skupine: u jednoj su oni koji ne mogu vidjeti tuđu krv, a u drugoj oni koji padaju u nesvijest kad vide svoju. Istinit događaj na prometnom križanju! Pješaku s brojnim ogrebotinama zadobivenim u prometnoj nesreći dovode doktoricu da ga pregleda. – Jao, cikne ona ugledavši krv i onesvijesti se. Svršetak priče: pacijent se pridružuje ostalima koji reanimiraju doktoricu.
Toliko kao uvod. Srećom, ne spadam ni u jednu od opisanih skupina, ali to možda i nije dobro. Stvar je u tome da moram na operaciju pa ako se od pogleda na krv onesvijestim, neće mi biti potrebna narkoza. Pa zar to nije dobitak?  

  • Ne treba vam narkoza, budite bez brige, kaže mi kolega oftalmolog dr. Lukenda koji je potpisao konačnu presudu u svom Opto Centru u Vlaškoj ulici: potrebna operacija očne mrene.

Neću lagati, bilo me je strah hoće li lokalna anestezija biti dovoljna. Sjetim se jednoga svog pacijenta koga sam operirao u lokalnoj anesteziji i taj je za vrijeme operacije doslovno urlao.

  • Čovječe, znam da vas ne boli i ne vičite toliko jer tako ne mogu raditi – zamolim ga.
  • Samo vi nastavite, vaše je da operirate a moje da vičem.

Nakon te pogodbe lako mi je bilo završiti operaciju. Ali sada ću ja biti operiran, pomislim, pa za svaki slučaj priupitam kolegu:

  • A kolik će biti rez na oku?
  • Svega dva-tri milimetra.
  • Nemoguće, pa on mora u moje oko ugurati leću kojoj je promjer oko jedan centimetar.
  • Tehnologija je ipak napredovala u zadnjih nekoliko desetljeća, vidjet ćete.

Naravno da nisam vidio jer nemam treće oko kojim bih gledao operaciju, ali čudo se ipak dogodilo.
Ležim na stolu, dr. Kalauz nešto prtlja oko mog oka s instrumentima, usput se oftalmološkim rječnikom savjetuje s dr. Lukendom, a ja šutim i čekam kad će već jedanput početi. Nakon desetak minuta pukne mi film i upitam:

  • Kad ću konačno dobiti tu anesteziju?
  • Pa dobili ste je, bio je odgovor.
  • A zašto onda već jednom ne počnete s operacijom? – upitam nestrpljivo.
  • Operacija je gotova, možete ustati sa stola.
  • Nemojte se sa mnom šaliti, to su ozbiljne stvari.
  • Sjednite ovdje nekoliko minuta i možete kući.

Uistinu je operacija bila gotova. A ja sam je godinama odlagao u strahu hoću li je preživjeti!